Hrvatska tradicijska glazbala

Jednom davno, dok su na zemlji još živjeli divovi, hodao je neki čovjek obalom Rijeke. Bio je sam. Samo se vjetar poigravao oko njegovih ramena, zaliječući se povremeno među stabljike trstike koja je rasla uz obalu. Odjednom je začuo čudan zvuk, drugačiji od svih koje je do tada čuo. Tišina, pa opet zvuk. Tišina … pa opet. Svakim naletom vjetra začuo bi se zvuk koji je prestajao kako bi vjetar slabio. Čovjek se približio trstici, ne bi li otkrio kakav se to stvor glasa na tako čudan način. Nije vidio ništa, samo je jedna šuplja i napukla stabljika trstike stršala drugačije od ostalih. Vjetar je ponovno puhnuo, trstika je zatitrala i zvuk se opet začuo. Čovjeku srce zaigra od veselja, uzme slomljenu trstiku i puhne … Od tada više nikada nije bio sam.

Bilo je to davno, jako davno, još tamo negdje u praskozorje ljudskoga roda, ali to druženje između vjetra, trstike i čovjeka traje do dana današnjega.

Tako počinje moja priča. Prije davnih dvadesetak godina nisam ni slutio da će mi prastara, gotovo zaboravljena glazbala, postati životna preokupacija. Do tada nisam ni čuo, a još manje vidio, niti jedno od ovih glazbala koja ću vam sada prezentirati. Nisam ni znao da postoje, a sada ih izrađujem, sviram, pišem o njima, pokušavam ih vratiti u “život” i ne mogu zamisliti svoj život bez njih. Zahvaljujući njima proputovao sam gotovo cijeli svijet, vidio prekrasne krajeve, upoznao puno dobrih ljudi, i još više, zavirio sam duboko u ljudsku prošlost, kroz naraštaje onih “čudaka” koji su uvijek živjeli negdje na granici između vidljivog i nevidljivog svijeta i koji su tisućama godina, s koljena na koljeno, prenosili ova glazbala do dana današnjega.

Premda je danas drugačije vrijeme i drugačiji svijet, vjerujem da i dan danas, negdje duboko u šumi, vile zaigraju kada netko zasvira gajde, dvojnice ili barem diplicu.

Stjepan Večković

Zavirimo sada u taj čudesni svijet starih, hrvatskih, tradicijskih glazbala.